suada

SUADA

Suada Galić, plavokosa trinaestogodišnja djevojčica iz mog razreda, bila je vesele naravi, veliki prijatelj i pravi drug, najbolja učenica, sportašica, pisac, pjesnikinja, jednostavno spremna za sve i voljena od svih.

Gusta kosa joj pada u loknama na ramena, a uredna i dobro odabrana odjeća daje joj izgled anđela spremnog da na svaki mig pruži pomoć i iznađe rješenje. Uvijek raspoložena i razigrana, sa simpatijom prema svima koji je okružuju. Njena sveska je uvijek na klupi i svako može da zaviri u nju i provjeri rezultate domaćih zadataka, jer Suada je jednostavno sve znala. Divili smo se Suadi i bili ponosni što je imamo u razredu. Na sportskom terenu neprevaziđena. Rukometni tim "Premium" imao je "letećeg anđela" kojeg su se plašili svi timovi sa kojima su igrali. Imala je rješenje za svaku priliku. Suada sve može, sve hoće i ništa joj nije teško.

Te godine je naš razred – VI2 – imao više jakih i svestranih đaka, ali ona je bila na čelu svih, miljenica razrednice i svih profesora. Možda to i nije nešto posebno da bih je pamtio i poslije 40 godina, ali jedan događaj trajno ju je urezao u moje pamćenje.

Suada je živjela sa ocem Husom, koga smo svi dobro poznavali, ali malo ko je mogao da je poveže s njim. Ostario, sav sijed i neobrijan, sa debelim naočalama na nosu, u starom poderanom kaputu i izlizanom kapom na glavi, povijenih koljena i savijene kičme, vukao je noge sa štapom u jednoj ruci i, u drugoj, starom korpom od pruća punom fišeka sa sjemenkama bundeve, savijenih od starog novinskog papira. Tiho je hodao oko škole i gradskog kina ne izgovarajući ni jednu drugu riječ osim: "Dvadeset para komad." Bilo je prilika kada bi Suada prolazila sa njim kroz grad; izgledalo je da hodaju dvije osobe koje jedna drugoj ne pripadaju jer tom prilikom nisu ni razgovarali niti su ičim odavali utisak da jedno drugom nešto znače. Rezigniran prema svemu i nijem za sve, Huso je uporno, onako zguren, svaki dan hodao istim putem, sjedao, zapravo skupljao se sjedeći na vlastitim petama, nudeći pri tom sjemenke: "Dvadeset para komad." U određeno vrijeme, kada sva djeca u đačkoj kuhinji kupuju sendviče ili nešto slično, Suada bi otišla do njega, uzela novaca i kupila hranu. To se događalo skoro svaki dan. Bez bilo kakvih emocija, bez razgovora, bez stida, ona bi se približila ocu koji se skupio uz školski zid, uzela svoj dio i otišla.

suada2Među djecom je bilo i onih koji bi pokušali da mu ukradu neki fišek i tada bi se čuo njegov grubi glas, tresak štapa o asfalt i dječiji smijeh. Tog dana sam u društvu nekoliko dječaka prolazio pored Huse. Jedan dječak je rekao: "Imam kod sebe stari novac iz vremena Kraljevine Jugoslavije koji liči na novčić od dvadeset para, samo je veći i teži, i pismo je drugačije. Mogao bi ga zamijeniti za fišek pečenih sjemenki, ali se bojim da Huso ne prepozna prevaru pa me udari štapom po nogama." Ja sam se ponudio da izvedem prevaru. Uzeo sam novčić, približio se starcu, sagnuo se da odaberem fišek i, uspravivši se, dobacio mu novčić. Izmakli smo se par koraka da posmatramo predstavu. Starac je dugo provjeravao novčić. Trebalo je vremena da kroz debela stakla naočala pročita pismo i tada je nastala erupcija bijesa i ružnih psovki. Oči su mu bile crvene od srdžbe. Nije to očekivao od mene. Razočarenje, ljutnja i bijes su se spojili u bujicu nekontrolisanih riječi.

Mislili smo da Huso ništa ne zna i ništa ne zapaža jer nikada nije davao komentare ni o čemu, a on je, u stvari, bolje poznavao druge nego oni njega. Znao je ko sam ja. Znao je da se, kao hrišćanin koji se trudi da živi po Jevanđelju, u ono vrijeme godinama borim da u školi sačuvam svoja religijska uvjerenja. Znao je da zbog vjere prolazim, mada još dječak, kroz strašnu psihološku torturu, i da hrabro istrajavam, uprkos ruganju i nipodaštavanju. Suada mu je sve bila ispričala i on je o meni znao sve.

Sada je bio razočaran, povrijeđen, prevaren, izigran od onoga koji to nikako nije smio uraditi. U narednim danima, ovaj stari čovjek nije mi više izgledao isti. Ni njegovo stalno ponavljanje "dvadeset para komad" nije bilo isto. Nekako mehanički i metalno hladno djeluje njegova figura i pojava. Ja više nikada nisam kupio fišek sjemenki od njega, nego uvijek od nekog drugoga: bilo me sramota, i kao da sam se, na poseban način, plašio ovog čovjeka.

Suada nije ničim pokazala da zna šta smo uradili njenom ocu. I dalje je bila ista. Ipak, kada bi učinila nešto, njen pogled je sada bio prazan, bez sjaja. Nekako se udaljila, okrenula se brojnim obavezama, drugom društvu, lagano se udaljavajući od nas.

Te večeri poslije prevare starog oca moje dobre koleginice iz škole, dugo sam ostao budan. Razmišljao sam o tome kako je malo potrebno da čovjek bude strašno nesretan. Ništa veliko, jedan fišek sjemenki, a velika duševna bol i nesreća. Razmišljao sam o tome kako da popravim ono što sam učinio. Donio sam odluku da mu vratim petorostruko i izvinem mu se. Teško je bilo doći do novca. Otac nije imao novca, a i kada bih sakupio novac, nisam sretao Husu, ili, kada bih ga sreo, nisam imao novca.

Prošle su godine. Jednog dana čitam u gradu čitulju: umro Huso Galić. Osjetio sam da i moj život više nema nekog velikog smisla. Otišao je, a ja se nisam izmirio sa njim. Samo dvadeset para, a takva duševna bol. Trebalo je puno vremena da se pomirim s tim i da naučim životnu lekciju da nema malog grijeha.

Svaki grijeh u sebi nosi razaranje sa nesagledivim posljedicama. Samo jedan plod sa zabranjenog drveta, samo jedan ugriz zadovoljstva, donio je nesagledivu katastrofu našoj planeti. Mnogi smatraju da je Svevišnji nemilosrdan prema bićima sa Zemlje jer je dozvolio ovoliko jada i patnje za samo jednu ukradenu voćku u raju; zapravo, nije važna bila voćka, nego spremnost da se krade i vara.

Moje djetinjstvo nije promijenio Huso, nego ono što sam ja njemu učinio. Isto je tako bilo i sa prvim ljudima – njihovu blaženu sreću pokvarili su oni sami ogriješivši se o svoju savjest, ne Bog koji ih je volio.

Volio bih sresti moju školsku koleginicu Suadu. Uspio sam pronaći našu razrednicu Mevlidu Gračić-Dadu, staru gospođu u osamdeset i osmoj godini života. Živi u jednom selu nedaleko od Pule. Možda bi mi ona mogla pomoći. Bez obzira na sve, ostaje svijest da posljedice naše greške putuju sa nama u blažoj ili težoj formi kroz cio život. U svjetlosti Uskrsa, uviđamo da ne postoje mali grijesi. Postoje grijesi koji su uzrok najveće patnje, ali i najvećeg oproštenja za ljudski rod. "Kome je mnogo oprošteno, ima i veliku ljubav", rekao je Isus.

Kosta Radivojević

 

POGLEDAJTE I OVE ČLANKE!

Broj posetilaca

Danas39
Juče585
Ovog meseca12538
Ukupno2357286

Currently are 22 guests and no members online


VCNT - Visitorcounter